Naše Planine 1974

Nakon višegodišnjeg tihog otpora razvoju orijentacije kao sporta, nakon ukidanja financijske pomoći i konačno nakon likvidiranja Komisije za orijentacijska natjecanja PSH, već se drugi put u "Našim planinama" u zadnjoj godini dana pojavljuje napis koji orijentacijska natjecanja tretira kao negativnu pojavu našega planinarstva.

Prvi od Juraja Posarića "Ne po nordijskom već po humanom sistemu" (NP 7-8/73. str. 184) prilično je neuvjerljiv prvo stoga što se čini da autor nije na čistu kakav je to "nordijski" sistem, a još mu je manje jasno kakav bi trebao biti taj "humani" kojim bi zamjenio onaj prvi (nehumani). Raspravljati o nečemu neodređenomu (nedefiniranomu) sigruno je jalov posao pa se ni ja ovdje neću upuštati u to.

Drugi napis od Dr. Željka Poljaka "Psihičke reakcije u planini" (NP 3-4/74. str. 67) odnosi se samo jednim svojim odlomkom na orijentacijska natjecanja. Već sam naslov napisa dovoljno govori da mu je svrha opisati psihičke reakcije čovjeka u uvjetima boravka u planini, reagiranja u neposrednom dodiru s planinom i svim onim što je prati. Ne želim ulaziti u stručnu problematiku članka, ali već kao laik za medicinu i psihologiju mogu slobodno reći da primjer orijentacije spomenut u članku baš nikakve veze nema s direktnim utjecajem planine na čovjeka. Naime, sve u vezi sa spomenutim "incidentom" događalo se na razini Trga Republike u Zagrebu, pa je iluzorno tu tražiti reakcije što ih izaziva planina. Uzroci reakcijama u tom slučaju sasvim su, sigurno, druge naravi. Ne znam međutim, kako je Poljaku promakao jedan dobro poznati slučaj kada je, prije izvjesnog vremena, na Velikom Alanu (na Velebitu) grupa planinara, bez ikakva razloga, hicima iz pištolja izbušila strop kuhinje u lugarnici.

Vjerujem da ilustrativniji primjer autor nije mogao pronaći za svoj napis. Sličnih bi se primjera dalo u planinarstvu naći podosta, ali to nije svrha ovoga napisa pa ću se nanovo vratiti našem odlomku na temu orijentacije u članku dr. Poljaka.

Ne znam zašto je Poljaku stalo da ustvrdi kako je "...orijentacijski sport u planinarsku organizaciju ušao na mala vrata i stekao njeno pokroviteljstvo...". Sigurno je da orijentacijski sport nije niotkuda tu ušao, još manje na mala vrata. ON SE TU RAZVIO - ODRASTAO. On je dijete orijentacije koja je sastavni i bitan element planinarenja. A zar nije prirodno i normalno da je dijete pod pokroviteljstvom svoga roditelja dok još nije zrelo da samo pođe u svijet. Da li se planinarska organizacija prema orijentacijskom sportu ponijela roditeljski, prilično je diskutabilno.

U uvodnom odlomku članka Poljak naglašava "...korisne učinke planinarenja za psihofizičko zdravlje i moralno-etičke osobine pojedinca, kao što su razvijanje snalažljivosti, prijateljstva, altruizma, upornosti, borbenosti,...". To ga, međutim, ne smeta da odmah nakon toga napiše kako je "...Svu negativnost sportske borbe pokazao orijentacijski sport...". Zašto baš sportska borba pokazuje negativnost? Zar upravo sportska borba ne razvije i ne potiče te korisne osobine? Tvrdnja da je "...bit sportske borbe u pokazivanju svoje nadmoći slabijem protivniku..." ne dokazuje njezinu negativnost. Uostalom, "slabiji" protivnici su oni koji posjeduju manji broj tih korisnih osobina ili su one slabije izražene. Sportska borba (ne nesportska) je ta koja "slabije" treba i može potaknuti (motivirati, stimulirati) na intenzivnije razvijanje tih osobina, kako bi dosegli ili čak premašili razinu onih "nadmoćnijih". Uostalom, u tom je bit svakog pa i sportskog napretka. Rezignacijom (odustajanjem od borbe) ne može se ništa učiniti, a kamoli steći korisne osobine. To se ne može ni u planinarstvu koje samo prividno nije natjecateljska disciplina.
Čak i ako priznamo Poljaku valjanost njegovih tvrdnji za sportsku borbu, sigurno je i nedvojbeno da "...do stalnih trzavica, pa čak i pojave netrpeljivosti" nije doveo "natjecateljski duh" u sportskoj borbi na orijentacijskim natjecanjima. Činjenica je da su spomenuta trvenja i netrpeljivosti počele u planinarskoj organizaciji prije osnivanja Komisije za orijentaciju i nemaju nikakve veze s natjecateljskim duhom. Trzavice su čak inicirale osnivanje jednog novog Planinarskog društva.

Nažalost, Izvršni odbor PSH nije uspio likvidirati uzroke i tako smiriti duhove nego je likvidirao Komisiju u kojoj su se netrpeljivosti najviše očitovale s obzirom na dinamičan razvoj orijentacije u to vrijeme. Tako su trvenja u Komisiji nestala zajedno s njom. A jesu li u planinarskoj organizaciji? Za ovo ne bih mogao dati potvrdan odgovor. Možda to netko može?

Ako je autor i smatrao ovaj nemii događaj ilustrativnim za svoj članak (ja mislim da on to nije), trebao ga je pripisati onome komu pripada.

Članci kao što su navedeni idu u prilog nekim nastojanjima da se ne samo zaustavi razvoj nego i da se povrati orijentaciju na razinu poslijeratne. Međutim, već danas je očito da su njena moderna usmjerenja opravdana i svrsishodna. Nedavno održano, moderno zamišljeno natjecanje "Vindija '74" dokazalo je da natjecanja takve vrste mogu biti zanimljiva i dostupna svakom uzrastu i svakoj dobi a ne samo, kako neki tvrde, mladićima i "trkačima".
Smatram da bi planinarska organizacija trebala više pažnje posvetiti razvoju modernog orijentacijekog natjecanja koje zaista može obuhvatiti i svaki uzrast i svaku dob, kako trkače tako i hodače. Osim toga, jedino planinarstvo može osigurati raznorodnost i raznolikost staza kako to nebi postalo atletsko natjecanje na određenim "poligonima" već način upoznavanja pojedinih krajeva naše domovine (i prirode općenito) i odgajanja novih mladih planinarskih naraštaja. Bojim se da članci poput navedenih tomu ne pridonose.