Breithorn

ORIJENTACISTI NA BREITHORNU - 4165 metara

Tekst: Damir Gobec
Slike: Ivana i Damir Gobec

Samo mjesec dana nakon pokušaja planinara HPD "Plive" i prijatelja (vidi članak "Netko ljetuje na moru, netko na ledenjacima" na Adventure netu) nova grupa Hrvata našla se u prilici osvojiti Breithorn, jedan od 38 četiritisučnjaka koji okružuju Matterhorn (4478m) i ovaj dio Alpa. Ishodišna točka za sve uspone u ovom dijelu Švicarske je Zermatt. Kako je spavanje u samom mijestu izuzetno skupo mi smo se odlučili na kamp smještaj u Taschu iz kojeg su izuzetno dobre veze vlakom do Zermatta.

Jedini dan odmora na zahtjevnoj šestodnevnoj orijentacijskoj utrci (O tome čitajte u zasebnom članku) grupa orijentacista OK "Vihor" iz Zagreba, članova planinarskog saveza Zagreba i članova Saveza gorskih vodiča Hrvatske iskoristila je za uspon na jedan od impozantnih vrhova ovog podneblja. Iako Breithorn ne spada u teške alpinističke vrhove, groblje u Zermattu priča drugačije priče. Upravo podcjenjivanje bilo koje planine može biti kobno i to smo imali u mislima.

Najvažniji preduvjet za uspon bio je ispunjen. Savršeni vremenski uvjeti bez ijednog oblačka obećavali su dobre uvjete za ostvarivanje uspona. Sva oprema je bila na broju i mogli smo krenuti.
Nakon pokreta iz kampa Tasch krenuli smo vlakom prema Zermattu i nakon toga žičarom te gondolom prema malom Matterhornu. Dolaskom pod mali Matterhorn slijedi presvlačenje i stavljanje naveza. Odlučujemo se na dva naveza. Prvi vodi Vlado Furač, a u njemu su još Ivana Varga i Zdenko Horjan. Drugi navez vodi Marina Šojat sa Ivanom Gobec i Damirom Gobecom.

Ravni plato na početku uspona djeluje vrlo pitomo i pitamo se trebaju li nam uopće navezi. Već nakon par stotina metara naše osiguranje pokazalo se opravdano. Ispred nas otvorena je špalta koju preskačemo. Krećemo se sve bliže brdu, a na našem putu sve je više snježnih pukotina. Nekima se ne vidi dubina. Snijeg je utaban i dobar za hodanje iako je noć prije palo par centimetara snijega. Kako svi imamo dobre cipele ne stavljamo dereze, već napredujemo polaganim korakom u koloni. Dan odmora očito nismo jedino mi mislili iskoristiti za uspon, pa se uskim tragom prema vrhu kretalo više desetaka naveza. Na vrh stižemo bez većih problema. Nitko nema problema sa visinom, a razlog tome je vjerojatno i dobra aklimatizacija prethodnih dana na trkama oko 3000 m/nv. Gore vlada prava gužva. Mjesta za slikanje gotovo da i nema jer uski greben na vrhu ne daje previše mogućnosti za odmicanje od željenog kadra. Za svaki slučaj svoje fotografe i dalje držimo u navezu. Na vrhu (4165 metara) razvijamo Hrvatsku zastavu, radimo par fotki prema Monte Rossi i najvišem dijelu Švicarske te naravno prema Matterhornu koji iz ove perspektive ne izgleda tako strašno nedohvatljivo. Vidik puca na sve strane, Italija, Švicarska a neki kažu i da se vidi Francuska. Uz nas na vrhu i mala egzotika. Grupa Brazilaca također je razvila svoju zastavu.
Kako se većina nesreća događa prilikom silaska sa brda ostajemo na oprezu cijelo vrijeme. Preskačemo već znane snježne pukotine-špalte i vrlo brzo se spuštamo prema platou kod malog Matterhorna. Tamo nas čeka ostatak ekipe koja se odlučila za nešto laganiji dan te su se zadovoljili posjetom najvišoj glečerskoj špilji u svijetu na 3883 metara.

Iza nas ostaje prekrasan pogled na švicarske Alpe koji se pamti dugo, a u ove vruće dane slikice snijega barem će nas malo rashladiti.